HomePortret

Portret

ENES

ENES TOPALOVIĆ

Toliko toga lijepog ima se reći o Enesu Topaloviću, bosanskohercegovačkom piscu. No, ja ću samo navesti nešto što je o njemu rekao Mehmed Meša Đedović, govoreći o zbirci pripovjedaka “Mrtva trka” :

.. Nemoguće je ne zapitati se kako Enes Topalović zapisuje svoje priče, otkud mu toliko ljudskih nesreća koje je u priču uhvatio, od čega gradi rečenicu, zar je moguće da je tako pažljiv slušalac a mora da jeste jer samo takav jednu ovakvu knjigu može upakovati u korice. Topaloviću se sasvim sigurno ne može desiti stvaralačka kriza kakva je svojstvena piscima sa zapada, ne može jer on je iz Bosne i u Bosni i onda kada u njoj nije.

Početak čitanja knjige nas upliće u svijet priča Enesa Topalovića, svijet u koji ćemo se zaplesti sa radošću i uživajući i smješkajući se čitati Topalovićeve junake, toliko drugačije od onih koji su u literaturi u većini, (mali čovjek, metar i po, veliki osmijeh, vijek i po); i to je ono, pomalo uvrnuto a originalno u pričama čiji junaci se kunu kafanom, kako to radi Zukin otac Halil.

Iz Enesovih priča vrišti život, smije se, plače, veseli, tuguje; on spašava priču o Zuki, o Razi, o Elvisu sa stotinu imena o Ibri, Selimu i Sajmi, u njegovim pričama grad jede ljude, zaklano janje niko ne oživljava, njegovi likovi su ljudi od krvi i mesa a ne plastične lutke na naduvavanje ili statisti u filmovima koji su tu samo dok su potrebni. U pričama ne fali ni dramaturških elemenata, opisana je uglavnom ruralna sredina, običaji običnih, malih ljudi, njihove sreće i tuge, opisi prirode, karakteri junaka koji su počesto daleko od junačenja.

@@@@@@@@@@@@@@@@@@@@@@@@@@

Malo Enesove poezije :

Bošnjački jež



Ponikoh iz naroda
Što se na ježa ugleda.
Nikome zlo ne mislim
Al’ bodljama zlu prkosim.

Duša



Tijelo su mi dali roditelji,
A dušu sam morao sam tražiti,
U slici,
U priči,
U pjesmi,
U ljubavi,
U Bogu.
I, možda, u grobu.

Šapat predaka



Jesu li to mrtvi što ti na uho šapuću, Tale Tragaču?
Jesu, oni mi pomažu da razumijem život, a sa njim i smrt.
Hoće i oni nešto da kažu.
Da se i njihova čuje,
Makar sa jednim životom zakašnjenja,
Ti ko neka čarobna frula iz groba iznikla, Tale?
Nisam baš drvo, ali mi često dođe da zapjevam.
A, mrtvi pjevaju li oni?
Oni i pjevaju i plaču i pričaju, a ponekad se i smiju svom životu.
Blago tebi, Tale, ti živiš i tamo i ovdje.
Teško meni razapetom, nit sam tamo niti ovdje,
I kad odem tamo opet ću biti ovdje i nigdje me neće biti.

@@@@@@@@@@@@@@@@@@@@@@@@@@@@@@

Enesova pripovijetka

Plač do ludila

Durmo bijaše nekad najljepši i najviđeniji mladić u selu. Sve seoske djevojke su uzdisale za njim. On je bio dobričina, šaljivdžija i bećar sve dok nije sreo Hanu. Hana bijaše iz begovske kuće, a Durmo sin seoskog nadničara Alije. Ona, rasna, crnooka, vitka i svojeglava kao i njen otac Smailbeg i sama se krišom raspitivala o stasitom bećaru sirotog Alije. Svi su znali, pa i oni sami, da nisu jedno za drugo, između njih stajala je planina, Smailbeg. Zbog Hane i njene ljepote, a i zbog njenog raspitivanja o njemu, Durmo se propi. Danima i noćima je lumpovao sa mojim pradjedom Eminom.

Jednoga dana, zaluđen ljubavlju i ohrabren pićem, ode kod Smailage i zatraži Haninu ruku. Smailbeg se prvo dugo smijao, a onda se žestoko razljutio i istjerao sirotog mladića kao psa iz avlije svoje. Smailbegove sluge nahuškaše pse na njega i on jedva umače u kuću moga čukundjeda Ibrahima, Eminova oca.

Poslije toga Durmo se još više propi i ko zna gdje bi i kako završio da mu neka curica ne donese neočekivanu poruku od Hane. Na bijeloj mahrami Hana je izvezla: “ Biću tvoja ako me ukradeš.”

Durmo se povjeri Eminu i moj pradjed, rahmet mu duši, odluči: “ Ukrasti nego šta!? Sevap je ukrasti je od onog zulumćara.”

Jedne noći zalajaše Smailbegovi bijesni psi, a u obližnjem šumarku zanjištaše konji. Nikoga to ne uzbudi i niko ni usnu ne usni šta se te noći zbi.

Sutradan puče po selu glas. Smailbeg je zapjenjen jahao sa slugama od kuće do kuće, urlao kao ranjen vepar i zahtijevao od zbunjenih seljaka da mu odaju gdje su Durmo i Emin. Niko nije odao jer niko nije ni znao. Seljaci naslutiše da se te noći desilo nešto veliko i teško kao sudbina. Prohuja šapatom glas da je nestalo Hane i da zato Smailbeg riče po selu.

Tri je puna mjeseca Smailbeg tražio Durma, Emina i Hanu, a onda se umoran i očajan vratio sa slugama u selo, skrhan. Domalo zatim, dođe u selo i Emin. Smailbeg se bijesan unosio Eminu u lice, a ovaj je mirno odgovarao da on ništa od toga ne zna i da je sa nekim kiridžijama bio u Solunu.

I nikad se do rata ( partizanskog i četničkog ) ne saznade se gdje su Durmo i Hana.
Oni su sretno živjeli negdje u dalekom selu, u planini, tamo gdje Piva i Tara rađaju Drinu, daleko od rodnog mjesta. Imali su trogodišnjeg sina i prelijepa Hana bila je opet trudna.

Negdje početkom rata nestade Emina. Svi su mislili da je poginuo negdje, ili da ga je neka od mnogobrojnih vojski, koje su kroz selo prolazile, odvela sa sobom.
A tamo, gdje se Drina rađa, događalo se nešto kobno i strašno, rađalo se Durmovo ludilo iz njegove prevelike sreće.

Emin je sve svojim očima gledao i poslije pričao.

Misleći da nikakvo zlo ne može doprijeti do Hanina i Durmova skloništa, u stogodišnjom šumom okruženoj delti tek rođene Drine, Emin se sklonio kod njih pred najezdom mnogobrojnih vojski od kojih je svaka nosila svoje zlo ( da li je ikad i jedna vojska donosila bilo kakvo dobro??). Niko, do on, nije ni znao za njihovo sklonište pred Smailbegovom silom i nesretnim zakonima slaboumnog čovjeka koji im nisu dozvoljavali da svoju sreću podijele sa drugima nego su je morali sakriti duboko, duboko u njedra majke prirode. Tu , u toj zaboravljenoj, nepristupačnoj delti, sakrivenoj od svega ljudskog što bi je zagadilo i okužilo, tu, u drvenoj kolibi, Hana i Durmo su vidjeli i osjetili više sreće u tri-četiri godine svog života nego Smailbeg u svojim dvorima za čitav život. U tom idiličnom gnijezdu njihove ljubavi i Emin se osjećao uzvišeno sretan i siguran. Mislio je da će ga ta njihova neizmjerna ljubav zaštiti od sljepila i zla teškog i krvavog nasljedstva ljudskog.

Ispočetka mu se pričinilo da će i uspjeti u svojoj nakani da se zakloni i sačuva od zbivanja baš tu, daleko od ljudske civilizacije i njene bijede. Prošlo je i više od pola godine kako ništa od onog što se događalo u čitavom svijetu nije doprlo do njih. Samo ponekad, čitavu vječnost daleko čulo, se potmulo gruhanje zla i stenjanje majke zemlje pod bijesnim izumima svojih sinova.

Durmo je imao nekoliko koza koje su se često gubile u ogromnoj šumi. Jedno poslijepodne zađoše Emin i Durmo malo dublje u šumu da usijeku japiju za tor kozama. Povedoše i malog trogodišnjeg Durmovog sina Emina. Hana ostade sama da sprema večeru. Sa nekim čudnim predosjećanjem isprati pogledom sa uskog prozorčića kolibe tri najdraže joj prilike što zamakoše u šumu. Postaja malo, zamišljena i uznemirena, sa strepnjom u srcu, kao šumska srna kad osjeti krvoločnog vuka, ali se brzo trgnu i požuri da založi zagašenu vatru, iskopa nekoliko krupnih krompira iz bašte, provari friško kozije mlijeko, nakupi iz bureta drvenom kašikom nekoliko miomirisnih , žutih komada sira, zakuha tijesto u drvenoj činiji, zasuka rukave i nogavice šuštavih dimija, zabjelasa joj se mehka, prelijepa koža u polutami kolibe, opipa rukom nevelik nabrekao stomačić u kojem se meškoljio život i sjede za sofru da razvija pitu. Gipkim kretnjama se savijala za oklagijom i tanka bluza joj se izvuče iz dimija. Ukaza se zamamna oblina na spoju nabreklih bokova što su se samo dali naslutiti u produžetku kičmenog udubljenja koje je, kao putokaz, nestajalo ispod svitnjaka. Hana se sagibala naučenim kretnjama, sa blagim osmijehom sreće na licu. Ni slutila nije da njeni bokovi i razgolićena leđa bude pohotu u oknu prozorčića njene kolibe. Zauzeta svojim poslom nije ni osjetila da je kolibu okružila vojska, čudna vojska dugačkih brada sa mrtvačkim lobanjama na ogromnim šubarama. Dva usplamtjela oka su upijala njene zanosne kretnje. Ništa ne budi veće zlo u krvi zarobljene vojničke duše kao usamljeno, krhko i nezaštićeno žensko tijelo. Njena prevelika ljepota postaće njena kob .

Bilo ih je puno, i previše. Nisu mogli svi da se natiskaju u kolibu. Izvedoše je napolje izbezumljenu, bijelu od brašna i od prevelikog straha. Nije vrištala. Izbezumljena, nije mislila na sebe. Mislila je na Durma i svoja dva Emina. Njih je bilo puno. Svi su imali nekakve čudne puške i puno sjajnih metaka preko prsa. Smijali su se i pijano podvriskivali, ali se pomalo i ustezali pred njenom božanskom ljepotom.

Noževima joj pocijepaše bluzu i dimije. Osta gola i nemoćna među dvadeset gladnih i zlih kurjaka što su kezili očnjake na njenu frišku krv i mlado meso. Ali njen duh ne pokleknu. Probudi se begovka u njoj i ona pljunu bradonju što joj podera odjeću. Vukovi zarežaše u hordi zla.

Nemoćna, obnažena, očajna, izgubljena otimala se zloj sudbini u svojoj avliji, pritiskana smrdljivom,oznojenom masom pijanog mesa. Panično je grebala noktima, udarala nogama, kidala smrdljivo meso zubima. Kad joj polomiše prste na šakama, vilicu iskriviše i zube poizbijaše, skrhana od bola i nemoći, zagleda se izgubljenim pogledom u daleko plavetnilo neba pod kojim su vukovi čejrečili njeno tijelo i ispijali njen život. Sa neba nije dolazila pomoć.

U obližnjem šumarku Emin čvrstim zagrljajem zaustavi Durma da ne ode u sigurnu smrt. Gusto žbunje ih je sakrivalo od kobnih pogleda. Slika onoga što se dešavalo pred njegovom kolibom derala je Durmovu dušu i on se, kao bijesan konj, otimao Eminu. Izbezumljen, zbunjen i prestrašen mali Emin poče tiho da plače. Durmo se trznu na dječiji plač, njegova duša se u djeliću sekunde rascijepi na dva krila. Jedno mu je smrtno krvarilo i stenjalo pod prevelikim zlom, a drugo je bilo na smrt uplašeno. Njegov pogled se susrete sa Eminovim. U pogledu svog prijatelja Durmo pročita da bi i Hana više voljela da im bar sina sačuva i on kleknu pored djeteta svog i teškom žuljevitom rukom poklopi u plač rastegnuta dječija usta. Težak dječiji jecaj utihnu.

Pred kolibom, užas i stravičan bol, oduzeše Hani svaku moć. Ležala je, raskrečena, okrvavljena, polumrtva i mirno podnosila svoj usud. Njena duša je već bila daleko gore na plavom nebu, a tijelo obamrlo od bola, straha i očaja. Još uvijek nije davala glasa, još uvijek je mislila na Durma i svoja dva Emina.

Durmo je grčevito pritiskao dječija usta da ne plaču.

Kad dvadesetoglavo zlo zasiti svoju pohotu, pomahnita još više nad poderanim okrvavljenim tijelom Haninim. Neki golobradi vojnik pokri je sažaljivo njenim pocijepanim dimijama, dok se drugi, oštrobradi sa zlim očima, razbjesni kao bik, nabode njene dimije na vrh bajonete, Hana bolno jeknu od uboda, a on poče mahnito mahati njima kao pobjedničkom zastavom. Na Haninom nabreklom trbuhu osta krvava rupa. Ona pritišće ranu rukama i tiho zaplaka.

Durmo je grčevito pritiskao dječija usta da ne plaču.

Kad se pomahnitali bradonja zasitio mahanja dimijama, kleknu kraj Hane sa isukanim ogromnim nožem.

- Sad ćemo da koljemo kurban. – povika promuklo zlo iz njegova pijana grla.

- Allahu ekber! – prihvati neko iz gomile i svi prasnuše u histeričan smijeh. Samo se golobradi vojnik ne nasmija.

- Nećeš valjda klati steonu kravu. Greota je. – dobaci gomila smijući se.

- Neću. Prvo ću je oteliti. – prihvati oštrobradi izazov i gomila opet prasnu u pijani smijeh.

Durmo je pritiskao dječija usta da ne plaču.

Oštrobradi raspori, krvnički, Hanin trbuh od pupka nadole. Njene ruke klonuše, a oči, uprte u nebo, se ugasiše.

Krvavim rukama izvadi iz njenog trbuha okrvavljen, nedoživljen život i nabi ga na bajonet. Golobradi vojnik povrati i nestade ga.

Durmo je pritiskao dječija usta da ne plaču.

Poludjeli oštrobradi je mahao bajonetom na čijem vrhu je bio krvavi komad života ljudskog, i smijao se; mahnito se smijao. Gomila poče da gunđa. Nisu se više smijali. Nešto se slomilo u njihovim pijanim glavama. Kroz gomilu se probi golobradi i strašna pogleda sasu rafal u oštrobradog. Oštrobradi pade sa luđačkim osmijehom na usnama. Gomila se zgleda. Golobradi je čekao.

Durmo je pritiskao dječija usta da ne plaču.

Rafal golobradog kao da probudi komandanta podivljalog, pijanog čopora i kao da se tek tad sjeti da je on taj što treba da sudi životu i smrti, tu, daleko od ljudskog poimanja zakona, morala i ljudskosti, tu , u njedrima idile i kobi ljudske. U svojoj pijanoj glavi komandant čopora, ipak, dokuči da ne smije pustiti golobradog nekažnjena. Spoznaja i osjećaj odgovornosti probudiše u njemu i sudiju i dželata. Priđe žustro golobradom. Momak je mirno čekao. Gnušanje prema ljuskom zlu uzdiglo je njegova čula na uzvišen pijedestal premoći i neustrašivosti. Nije se ničeg bojao. Njegova svijest je, u djeliću sekunde, spoznala njegovu ulogu u ovom životu. Ispunio je tu ulogu i mirno čekao, nevin kao Isus, sud grešnika. Komandant ga uhvati za prsa i zareža.

- Zar naši da se ubijaju zbog dimijuša! Ha, glupi zelembaću! – palio se komandant sopstvenim riječima, a krv mu je udarala u zajapureno pijano lice.

Momak ga samo sažaljivo pogleda i nasmiješi se nevinim osmijehom sveca. Taj osmijeh dijelova kao pljuvanje komandantu u lice i presuda sijevnu kao munja. Komandantov nož zapara ljutito zrak i zari se vojniku ispod rebara. On se skljoka pred komandantove noge, otvorenih, nevinih očiju sa blaženim osmijehom na usnama dječačkim.

Durmo je stiskao dječija usta da ne plaču.

Gomila je ćutala stravično. Stravičan muk smrti i kobne sudbine kao da za trenutak otrijezni pomahnitalu krv. Komandant je stajao raskoračen nad izdahlim tijelom svog najmlađeg vojnika držeći u ruci krvavi nož. Odjednom se stravično rasrdi, i na gomilu, i na glupog golobradog, i na sebe samog, i razjaren, kao đavo sam, paklenim glasom izda naredbu.

- Pokret, mrcine glupe! Dosta je bilo pijančenja i kurvaluka! U boj za otadžbinu! - derao se kao mahnit, krijući se iza nemilosrdne grubosti.

Gomila poslušno krenu za njim. Niko nije govorio ništa ali svi, sa komandantom na čelu, su žurili da što prije pobjegnu od onog što se upravo dogodilo, ostavljajući, na tragu svom, tri leša i jedan nedoživljen život.

Durmo je pritiskao dječija usta da ne plaču.

Kolona zamače u gustu šumu u pravcu orohnulog drvenog mosta na Drini. Most je bio podaleko od Durmove kolibe. Skrhani i svezani strahom Durmo i Emin se ne usudiše pomaknuti iz svog skrovišta sve dok u daljini ne odjeknuše teške vojničke cokule po drvenim gredama protruhlog mosta. Durmo pusta dječija usta i potrča prema kolibi. Dijete se beživotno skljoka u travu. Durmo otrča, izbezumljen, ne okrečući se, ali mu bi čudno što ne ču plač malog Emina.

Moj pradjed, Emin, je uvijek plakao kad je, poslije, po selu pričao, šta se dogodilo. Plakao je jer nije mogao da opiše Durmovu bol , plakao je jer nije mogao da izrazi njegovo razdiranje od očaja, plakao je što nije pustio Durma da udari na zlo i proba spasiti Hanu, plakao je što ga nije pustio poslije kad se otimao da krene za zlikovcima preko mosta, plakao je i kad je pričao kako su ukopali golobradog, plakao je kad je pričao kako su ukopali Hanu i njeno nerođeno zajedno, plakao je kad je pričao kako je Durmo dugo budio malog Emina i deset dana ga nije dao ukopati, plakao je jer Durmo više nije bio on, nego neko drugi.

Deseti dan Durmo izgubi svaki razum. Emin ukopa dijete. Usmrdjeli leš oštrobradog baci u Drinu i povede Durma koji je utonuo u svoj svijet, preko starog drvenog mosta prema rodnom selu. Provlačeći se krišom pored raznih vojnih postaja, dvadeset dana poslije stigoše u selo. Seljaci se okupiše oko njih kao oko oživjelih mrtvaca.

Durmo je bulaznio i smijao se nečemu, a Emin kroz suze ispriča priču o Durmu i Hani. Priča doprije i do Smailbega i on gorko zaplaka.

Pod utiskom ove majčine priče, i pored Durmova upozorenja, ja krenuh u daleku Krajinu, ne sluteći da vrijeme ide u krug i da se sprema isto, staro zlo.

@@@@@@@@@@@@@@@@@@@@@@@@@

O piscu

Enes Topalović

Enes Topalović je rođen 10.03.1963. u selu Bare, opština Goražde.

Diplomirao je jezik i književnost na Pedagoškoj akademiji u Sarajevu i struku nadogradio djelimičnim studijem u Norveškoj.

Trenutno živi i radi kao prosvjetni radnik u norveškom gradu Bergenu.

Član je norveškog Centra pisaca (Forfattersentrum) i dobitnik nekoliko književnih nagrada i priznanja: 1. Književna nagrada ”Srebrenica” (2006) za priču ”Mrtva trka” 2. Književna nagrada ”Zija Dizdarević” (2006) za priču ”Smijeh u sebi” 3. Književna nagradaiICC Behar (USA) (2008) za priču ”Hafiz”.

Objavljena književna djela:

Do sada su mu objavljene knjige: roman ”Let kroz snove” (Bosnia ars, Tuzla, 2003) te zbirke pripovijedaka ”Šapat predaka” (Graforad, Zenica, 2004) i ”Mrtva trka” (Bosanska riječ, Tuzla, 2007), a koautor je knjige poezije "Pod istim nebom" (Dhira Verlag, Erlenbach ZH Schweiz, 2008) i autor zbirke pjesama ”Govor iz bešike” (Dhira Verlag, Erlenbach ZH Schweiz, 2009). Zastupljen je i u zajedničkoj zbirci „Priče“ (Gratiartis, Brisel, 2010) zajedno sa još 26 BH autora iz dijaspore.

Izbor pripovjedaka «Kucanje iz kabura» („Bankingen fra graven“, Commentum forlag, Norway,2011) izašao je i na norveškom jeziku. Do sada, najveći uspjeh su postigla njegova dva posljednja romana na bosanskom jeziku: ”AMANet MREŽA” (TDK Šahinpašić Sarajevo, 2011) i «Na kraju svega” (VBZ Zagreb, 2011), koji je izabran među pet najboljih rukopisa na natječaju VBZ-a za najbolii neobjavljen roman 2009 godine.

ZIJO

Zijo Dizdarević

Mujo telal

- Čuj, počuj! U Ramiza Klisure nestala je krava! Ko je vidio il’ čuo đegod za nju, neka prijavi na ovčinu dobiće bakšiš! Čuj, narode, počuj! Mujo ‘telal’ izvikuje, desno oko hoće da mu iskoči. Kleca on na onu kraću nogu i pomiče se poslije svake ‘objave’ za pet ćepenaka naprijed. Djeca se skupila, zabadaju, vuku za tur, uživaju pakosteći:

- Ha, ćor-Mujo, drž’ škiljavog Muju! Đe si, ćoro!

- Bjež’, djeco, nalet vas bilo! A čaršija se smije. Iskežena lica iza ‘mangala’, oči što zlobno škilje, ruke sa mokrom krpom spremne da je sad bace u nos Muji telalu. Težak, zagušljiv mrak vlažnih dućana gleda Muju neprijateljski. A on samo ide, viče po dužnosti, i već je sračunao šta će kupiti novcem što ga je dobio za ovu ‘objavu’ o Klisurinoj kravi. Brani se od djece i pravi da ne čuje što mu čaršija dobacuje:

- Izbeči oba oka na njih, Mujo!

- Udri ga tom kratkom nogom!

- Drž’ desno!

Nije htio da sluša sva ta sto puta ponovljena šegaćenja na račun njegove prazne lijeve očne duplje, na račun kraće noge, na račun njegova života. Osjećao je u sebi gađenje prema toj zajedljivoj čaršiji što svaki dan ispija stotine crnih kafa i izmišlja stotine načina, da ubije, izmrcvari ono beskonačno provincijsko vrijeme. Koliko su puta njemu bacali štap među noge i on se skljokao u potočić, ‘pljacu’ što teče stranom čaršije, koliko puta su mu dali cigaretu sa barutom, pa on spržio usne i nos, koliko puta su se pekar Hamdo, kafedžija Asim, bakalin Ibrahim, trgovčić Marijan i pisar Meho, ovaj, onaj, sva čaršija, Fojnica, koliko su se puta oni slatko cerili svojoj šali, a on bio bijedan, možda izgladnio, možda promrzao, ponekad bolestan!

‘More, telal je on, šta on zna, more podnijet’!’

A kad bi sjutra on, pritiješnjen zimom i trbuhom, došao i plašljivo zatražio duhana, šećera ili brašna na veresiju, gomilali bi se prigovori i odbijanja: te ‘Imaš li pare?’, te ‘Kad ćeš staro platit’?’, ‘Manje puši!’, te ovo, te ono… i Mujo je konačno više nesvjesno nego svjesno uvidio da on živi tu kao stvar kojom se čaršija igra, veseli, koju baca i uzima, i da on, Mujo Kučuk, zvani Telal i telal stvarno, nije niko i ništa, da njegova crijeva i srce i bubrezi i ruke i mozak, da je sve to zajedno izopćeno negdje ustranu, naniže, da on, Mujo čovjek, životari sam usred ljudi, sam, i da oko njega nema nikoga. To ga natjeralo na ćutanje. I svakim danom sve je teže bilo dobiti riječ od njega. Samo ‘službeno’ izvikivanje telalskih i opštinskih stvari. Zamrzi Mujo telal čaršiju i cijelu Fojnicu. Osjeti to čaršija i uvrijedi se. ‘Fukara pa dig’o nos!’ … A vrijeme se cijedilo niz drvene, polutrule krovove kuća. Noćobdija Šemso kida svaki dan po jedan list iz kalendara. Nižu se listovi. Došao Ramazan. I post. Izgladnjelost. Srdžba. Nabusitost, ‘huja’, nervoza, ‘Čovjek posti što mora da posti’, onda mu krivo na svakoga, jer i tradicionalna ramazanska ‘huja’ pretvara se u mržnju na onoga ko ne posti a trebalo bi da posti. Gledaju ljudi nenavikli na glad, ljute se na sve, iskaljuju na kome mogu svoj bijes i bivaju iz dana u dan sve nepodnošljiviji. Trgovci osorni s kupcima, očevi tuku djecu, prazna crijeva stvaraju zlobu, ljudi se podmuklo izjedaju. Peti dan ramazana neko reče u Asimovoi kahvi:

- Muju telala vidjeli de žvaće u ćorsokaku, iza kuće… Šesti dan kasaba je bubala:

- Mujo telal, fukara i muhtać svakome, neće da posti, digo glavu pa zavilašio k’o neslan ovan, a pljuje na din i post! Sedmi dan se u Ibrahimovom dućanu donijela odluka:

- Zar sav svijet postit’ a Mujo jok!? Da ga potabamo! Da ga naučimo dinu i postu!

A osmi dan bi egzekucija. Išao Mujo oko ićindije gladan, ufitiljio pa se lomi ulicom i zamiče kući da spremi ‘iftar’. Išao i taman mislio kako će pomoći Porči da istovari jabuke budimke pa tako zaradi tri-četiri dinara, kad zovnuše:

- Mujo! Hod’-der!

- Šta je? - Hodi ovamo, da ti nešto kažem!

Uđe Mujo u krojačku radnju, upade među deset mrzovoljnih dušebrižnika. Dočekaše ga oči, tuđe, ledene. Mujo ćuti. Čeka.

- Ti ne postiš, Mujo, a? - Ko, je l’ ja? Postim, brate.

- Ama vidješe te ljudi de jedeš, kako ćeš bolan svoj din ostavit’ pa ćafir postat’? Muji dosadno govoriti, a odvratna mu laž, čeka da završe svi pa da ode. Ćuti.

- Pa ti nama ne reče što ne postiš?… Ču Mujo kako neko iza njega okrenu ključ u bravi. Steže mu se nešto i on nasluti zlo.

- Postim, braćo, šta vam je!

- Jok, videli su te ljudi. Pa ti bolan spao na nas, živiš od naše muke, a mi da moremo, a ti da ne mereš gladovati. A farz ti je, dužnost jedna.

- Pasjaluk činiš, Mujo. Nagoniš insana na grijeh.

- Brezobrazan si, Mujo!

- Mi moremo, a on ne mere!

- Svinja si, Mujo!

- Da ga potabamo!

U zamoru i među deset glasova koji nalijeću, nije mogao da se snađe. Na kraju vidje šta je i kako je. Strah ga obuze, deset ljudi mu se približavaju, njemu se čini kao da im iz očiju vire šape, kandže, vile, te oči bodu, prilaze, hvataju ga… čupaju.

- Pustite me, braćo, iftar će, čekaju me djeca kod kuće.

- A, jok! Hoćemo te naučit’ kako ‘š postit’! Muji oko zape za sto i učini mu se taj sto kao džehenem, golem, strašan. Drhtao je. Uhvatili ga i podigli. Urliknu čovjek na stolu, tankih stegnutih ruku i prestravljen. Neko se nasmija. U jednoj ruci pokaza se duga, debela šipka. Digoše mu noge u vazduh i vezaše ‘falakama’. U taj čas bi mu svejedno. Čak mu pade na pamet da mrzi, da prezre ove ljude, da pljune na njih. I on pljunu. Pade prvi udarac po golim tabanima. Muju zabolje silno, bol mu dođe do grla, tu stade i… puče i drugi udarac, pa treći, četvrti… dvadeset i pet. Onda ga pustiše. Sađe sa stola, osloni se na otečene tabane, pogleda onim jednim suznim i krvavim okom po tom čaršiskom tribunalu, po fesovima i masnim niskim bakalskim čelima, zagleda u dvadeset zadovoljnih, sjajnih i zlobnih očiju i htjede da kaže nešto strašno, ogromno prokleto, htjede… i prekide se. Dođe mu najedanput da ne kaže ništa, da ćuti kao prije, da tako ove mrske ljude do kosti uvrijedi, da im se tako osveti. I zaćuta Mujo očajno, mučno kao da je kriknuo, zaćuta glasno, zaćuta rječitom ćutnjom i muklo, bezglasnim jaukom nad zločinom čaršije. Onda se okrenu, otvori sad već otključana vrata i izađe. Top puče. Tako Mujo okaja grijeh koji nije počinio, a čaršija se nekako iskali. Jedan od desetorice neuvjerljivo reče:

- Neće mu više ni u snu pasti na um da jede uz ramazan.


@@@@@@@

ZIJA DIZDAREVIĆ

U bosanskoj kafani

Sjede ljudi. Preko sasušenih usana, iz dubine sagorjelih pluća, kulja i vuče se dim. Ide tromo, slaže se, kolutovi se gomilaju na sredini kafane i ispunjavaju je sve do svoda. A ljudi sjede, nepokretni. Noge prekrštene,misli dosadno nejasne kao polubijel dim što se povlači okolo. Lica se ne razaznaju, čalme i fesovi načas se čudno izduže, protegnu, dobiju fantastične izglede u pokojem novom valu dima, neko se iskašlje, a za „odžakom“ zazveči džezva.

- Rasime, jednu i dva! Do Ešrefa je Suljaga. Razliše iz jedne džezve u dva fildžana po srču. Šute. Do njih je Ahmetaga. Dimi i šuti. Pa Mašo, Mušan, Mešan, Ibro. Puše i šute. Klupe su poredane unaokolo. Sredina kafane, sva puna sivog, gostog i teškog dima, podsjeća na baru. Ponekada tek kogod uzdahne, val jurne u sredinu, ustalasa naslage dima, pa se postepeno svesmiri. Suljaga šuti. U Mešana na lijevom koljenu fildžan s kahvom, a na desnom savija cigaretu „tančicu“. Šute ljudi naslonjeni na zidove. Šuti i dim. Cigare i čibuci, lule, ispružene ruke što su zaboravljene stale u pokretu, sve je to zabodeno u mehak, bolesno-prljav vazduh, i miruje.Poslije otegnute, plačne škripe vrata, ču se Muhamedbegov selam. Beg sjede na klupu. Vazduhtopao pokrenu se.

-E, mehraba ti, beze!-Merhaba!

Lijeni pozdravi i otpozdravi. Jedan za drugim, po dužnosti, ljudi dovikuju merhaba, zatim ponovo tonu u duboko, besmisleno šutanje.Muholovka visi i klati se. Jedna uhvaćena muha dugo zuji. Beskrajna dosada.-Jah! – ču se kao slučajno. I odmah bezbroj odjeka:

-Jah!-Jah! Jah!...

A onda opet jumiranje u šutanju.

- Beže, rekoh li ja tebi merhaba?

- Rele, jakako, br'te, Mašo.Pola sata. Sat. Dva. Zatim se Ibro prisjeća:

-Ama, viđe li ti, Mušane, onog Muzbašinog? Kažu da je izbio.

-Viđoh jah. Pa gologlav, ko vlaše. A njakav durbil – kako li – obješen o vratu.-A što li će mu ono, jarabi?I Mašo, kao da uopće ne očekuje odgovor, sasvim ravnodušno zašutje, pošto je pitanje bacio negdjeu dim. Niko se ne trudi da progovori. Zujanje, dim i sporost. Minut, dva, pet. Džemil efendija će:

-Ma, ono se kaže durbin, a nosi se u planine. Kažu da se kroz njega vidi sa Matorca skakavac na Šćitu. Govor se valja lijeno, dugo, riječi padaju teško kao od usta otkinute, glas je usamljen, čudno usamljen, kao da ostaje napušten, neshvaćen, ravnodušan svima.

-Pa mi kaziva jednom, baš čini mi se Edhem efendija – jok, slagaću, nije on.. ama opet... ček... jest baš on, jest!... Edhem efendija mi je kazivao kako je on na jedan – tu Džemil efendija potegne duboko iz čibuka, uzdahne i izdahne, pa polahko nastavi – kako je on gled'o sMatorca i vidio toćno skakavca na Šćitu.

-Aaaaa! I baš vidio? Pa baš vidio?

-Aaaaa!-Jes', baš vidio. I to, kaže, miče desnim brkom.

            - Ih, pobogu brate, pa što li to?Šutnja.

-Haj' ti sad znaj zašto on baš desnim brkom mrda?-Iiiii!... E, baš mu je čudo!Šutnja.-Hikjmet Božiji, moj br'te!Nevjerovatnosti u dimu dobivaju jednako dosadnu boju kao i ono „jah“. I najzad – sve je svejedno. Zapaljeni vrhovi cigareta svjetlucaju, kolutovi dima prepliću se i slažu, ljudi se ravnodušno čude, pa onda šute, poneko opet vikne bezrazložno „jah“, kafana se rastače u neshvatljivu miru, a negdje daleko napolju hukti fantastičan životni tempo. Suljaga i Ešref se iskašljaše. Na dnu fildžana ostao je mutljag. Popili su „jednu u dvoje“. I opet šutnja. Opet mir. Opet dim. Uvijek tako.bVrijeme stoji...

@@@@@@

ZIJA DIZDAREVIĆ

Majka

Stoji iza mene daleko, petnaest i više godine daleko, prigušeno bosansko djetinjstvo.Da li se sjećam? Bila je jedna kutija – soba ,i po noj išlo napaćeno mršavo lice, noge u papučamaizblijedjele dimije i blag predan pogled. Majka! Od zida do zida, od vrata do peći, od ručka do večere,od jeseni do proljeća, u zidovima, među četiri zida, uzidan, tekao je nelijep ženski život. Sjećam se: bilo je sunce, mnogo sunca oko nas kad su dječije igre i crne poderane seoske košulje prolazile avlijom i ispred prozora. U polumraku „zelene odaje“ čamila je mati i krpila. Duvarevi tamno, u sjenci pili su krv iz ženskih obraza. Sjećam se: jurili su po vršajevima za konjima, preko trave i kamenja, kroz dječije razigrane prostore, zaboravljajući otići pet puta na dan u džamiju i – poslije su očeve batine bile svršetak radosti. Mati jesumorno poslušna i prigušena kao i mi, suzila.

 „Svoj je otac, kad malo i udari... poljubi ga u ruku, paklanjaj, sinko“, a na svaki udarac i jauk lice joj se trzalo i glavu je pokretala.Isprebijano, polomljeno djeitnjstvo, nedoigrane igre, žena sakrivena u tami i očev nemilosrdni pogled. Stražarska sablja što je goropadno gonila kroz sokake... Rasli smo.

-Da mi se nijesi maknuo ispred kuće. Jes' čuo. Nemoj da te ja špruljom pitam đe si bio! A sad – abdest pa namaz. Zid pred sitnim dječijim željama. Učiteljeva šipka bila je duža od očeve, a djeca su u školi zaplašeno putjela. Moj plač... Sjećam semajke: blijedjela je.Sakrivena iza žalosnog crnog vela, „vale“, uvijena u široko platno, zar, krila se od ljudi kada je urijetke dane trebalo proći ulivom. Kroz naš „halvat“ prolazile su tetke, daidžinice, nane, babe, žene i žene, donosile na licu mrke vale, u zjenicama pokornost. Ispijale su kahve, razgovarale o košuljama ismjerno zaklanjale lica kada bi otac naišao. Čuđah se: jesi li imale oca. Jesi li ikad bose skakale po livadama.Tada smo smjeli, da ne smetamo po kući, izići na sokak. Igrali smo se pred kućom i čežnjivo zuriliu daleke vrhove brda što se miluju sa oblacima. I rasli smo. Svake druge godine po jedno dijete došlo bi među nas. Majka bi tada obično ležala. Samo ne znamzašto sam sve češće bivao mlaćen, zašto majčine oči postajahu dublje i zašto smo izjutra suh hljeb jeli... Žene si ipak dolazile. I igre s njima. Igre: klis, „top“, ćiza, prašina. Bježali smo iz odaja na sokak iod kamenja pravili snove. Zaborave. Da. Četiri su jabuke u našoj avliji, petnaest puta su odonda cvale, a ja ne znam pravo je li se baš tada pretrgnulo moje djetinjstvo. Sjećam se: bijaše ljeto. Na prozoru, iznad prašine u kojoj smo sjedjeli, bila je majka. Savijena ulica usuncu, žuta opustjela, zabavljala se s nama. Jedan stari zid nagnuo se nad kulu od kamenčića koju jeFikret lijepio okvašenom prašinom. Tiho i vruće.Onda nešto snažno i otegnuto dreknu. Čudno! Čekali smo da ponovo počne. I čusmo: tu-uu-uu! Tu-u-u-: dva puta.-Baš k'o truba u Ante Micinog , - otkrio je Bajro.-Nije, vala, veg0 k'o kad Mešan pjeva. Eno...-Tu-uu! Tuu-uu!Zabavljalo nas je, a sve je bilo bliže. Kao iza našeg avliskog zida. Sjedeći u prašini okretali smoglave prema zvuku.

@@@@@@@@@@@@@@@@@@@@@@@@@@@@@@@@@@@@@

Zijo Dizdarević

  

Rođen je u Vitini kod Ljubuškog 18. februara 1916. godine, ali su njegovo djetinjstvo i mladost vezani za Fojnicu gdje se njegova porodica preselila 1920. Po završetku osnovne škole, 1926. godine upisao se na Nizu serijatsku gimnaziju u Sarajevu i završio je 1930. Godinu dana kasnije pošao je u Učiteljsku školu u Sarajevu i završio je 1936. sa odličnim uspjehom. Kao srednjoškolac objavio je prve književne radove, učestvovao je u đačkim štrajkovima zbog čega je hapšen. Godine 1937. upisao se na studij pedagogije u Beogradu, gdje je objavljivao književne radove u brojnim listovima, ali je učestvovao i u političkom djelovanju bosanskih studenata u Beogradu i Zagrebu.

U prvoj godini Drugog svjetskog rata djelovao je kao ilegalac u Fojnici i Sarajevu. U proljeće 1942. uhapšen je u Sarajevu, dan prije odlaska u partizane, odveden u zloglasni ustaški logor Jasenovac i odmah ubijen.

Djela

Posthumno, objavljene su mu knjige:

  • Pripovijetke(Svjetlost, Sarajevo, 1948),
  • Prosanjane jeseni(Džepna knjiga, Sarajevo, 1959),
  • Sabrana djela(Svjetlost, Sarajevo, 1968),
  • Blago u duvaru(Zadrugar, Sarajevo, 1983)

Halil Dzananovic

HALIL DŽANANOVIĆ

Nazvaše me po djedu Halil (ar. odan i vjeran drug-prijatelj), a po pradjedu Džananu dobih prezime, Džananović, znači sve po djedu ništa od babe, ni po babama, još uvijek, hvala Tvorcu. Rodio sam se (tako vele) uz prve trešnje ranke, a upisan u knjige osuđenika na smrt tek kad sam mogao pričuvati goveda. I danas danile imam, tu i tamo, posla s govedima. Navika, tradicija ili usud? Zakmečao sam 1952. godine u zabitom selu Podosoju, zadnja pošta Srebrenica.  Školovan sam  kobajagi u Bektićima, ZP. Srebrenica, Bratuncu, Beogradu, ali sam u Holandiju (1993. godine) stigao dibidus nepismen, analfabet. Nisam znao ovaj njihov zbrčkani jezik. Pišem, otkako sam mudro zaključio da je olovka lakša od lopate. (Kažu da Alija Sirotanović nije imao najtežu lopatu, najteže su, vele mudraci, one koje koriste grobari. Objavljivan sam koje kuda, (nema smisla nabrajati-odvuklo bi nas), pa čak i na potjernicama. Dobijao sam i kojekakva priznanja , ali sam dobijao i po leđima. Bio sam i na nekim ino-Festivalima poezije. Pozija s kojom se natežem (tako kažu oni koji su gledali ) zastupljena je, osim uobičajenih medija, i u TV emisijama, dokumentarnim filmovima, zbornicima...Momentalno radim na trećem izdanju knjige ''Gdje sunce ne grije'',autora Ibrahima Čikića.Radim halalosum. Usput, pišem nešto konkretno, čut će se...U radno vrijeme u(ne)ređujem neke rubrike na BH Magazinu.com. Ako nekog, eventualno, zanima nešto pobliže nek' slobodno zagugla. Mislim da čovjek položi glavni ispit za rubriku biografsko-bibliografski podatci, tek kad ga dobro polože. Moji bb podatci su još uvijek u izgradnji. Ne bojte se ljudi, ima u svakom narodu poneki čovjek. (Jedan od takvih je i to ljudina od glave do pete i Halil DŽANANOVIĆ. To tvrdim pod punom moralnom, materijalnom i krivičnom odgovornošću i to bez ikakvog pritiska; a i bez plaćanja - znači skroz na skroz gratis, jer to Halil zaslužuje.

@@@@@@@@@@@@@@@@@@@@@@@@@@@@@@@@@@

H A L I L – N O V I N A R

A evo Halila na poslu : To je bilo onda kada je prvi reagovao svojim člankom objavljenim u “Internovinama” u kojem je kako sam reče predstavio:

zbirku “Plavuša” pod pravim nazivom

P R I č E ”

Zbirka priča uflekana sarmom

Specijalno ambasadorsko vaspitanje

Piše: Halil Džananović, Amsterdam

KONAČNO BRISEL

Neuobičajeno osunčan dan dočekao me u Briselu. Dan koji je obećavao, ako ne prosvjetljene, bar trjezvene glave - svjetu možda ne tako važno, ali nama itekako: izdavačka kuća asbl Gratiartis iz Brisela objavila je zbirku priča bh. pisaca iz dijaspore.

Na adresu promocije, La maison des cultures de Saint Gilles, pristizali su gosti. Unutra već bijaše puno ljudi i, hvala bogu, lijepih žena. Miris bosanskog poguzilika, koji je lelujao u vazduhu, mješao se s mirisom svježeg mastila iz izloženih knjiga oko kojih su se, s nekim pritajenim strahom, stiskali znatiželjnici.

Očekujemo važan kulturni događaj koji su neki već prokomentarisali kao Događaj decenije. Bar što se tiče kulture i kulturnih sadržaja bh. dijaspore, ošamućene od bezbrojnih koncerata turbofolka.

A onda se, odnekud, ukazao On. V. d. ambasadora Bosne i Hercegovine za Veliko Vojvodstvo Luksemburga sa sjedištem u Briselu - Nedžad Hadžimusić, zamoljen da kao zvaničnik iz "gornjih slojeva" svojim prisustvom i prigodnim govorom najavi početak velikog događaja. U samtanom žaketu, kožiranom na nadramenicama radi lakšeg vucanja teškoća koje podrazumjeva ambasadorsko zvanje, stajao je čvrsto u firmiranim cipelama i s kačketom, jer je kroz salu puhala promaja a to, kao što znamo, i nije dobro za glavu. Pogotovo ako je alergična na propuh i miris sarmi. Očekivali smo diplomatsko natezanje i makar pohvalu organizatoru i piscima koji su bez ikakve pomoći iz Bosne, mada je obećana, sami finansirali čitav događaj. Kad mi tamo, a ono međutim

Otiš’o si sarmu prob’o nisi

Nakon domaćinskog ručka, s malim zakašnjenjem, prikupili smo se u velikoj sali, gdje su svoja likovna djela izlagali umjetnici Alija Arnautović, Dženana Čengić, Dženan Jusufbegović, Sergej Ćulumarević, Ferid Djumišić i Amir Šehić.

A onda se, odnekud, ukazao On. V. d. ambasadora Bosne i Hercegovine za Veliko Vojvodstvo Luksemburga sa sjedištem u Briselu - Nedžad Hadžimusić, zamoljen da kao zvaničnik iz "gornjih slojeva" svojim prisustvom i prigodnim govorom najavi početak velikog događaja. U samtanom žaketu, kožiranom na nadramenicama radi lakšeg vucanja teškoća koje podrazumjeva ambasadorsko zvanje, stajao je čvrsto u firmiranim cipelama i s kačketom, jer je kroz salu puhala promaja a to, kao što znamo, i nije dobro za glavu. Pogotovo ako je alergična na propuh i miris sarmi. Očekivali smo diplomatsko natezanje i makar pohvalu organizatoru i piscima koji su bez ikakve pomoći iz Bosne, mada je obećana, sami finansirali čitav događaj. Kad mi tamo, a ono međutim.

Sarma u džepu, kultura u duši: Vd.

Umjesto očekivane govorancije, v.d Njegove Ekselencije je odabrao oštru kritiku sa poukom. Na tapetu su se našli svi redom - od organizatora preko učesnika do gostiju, većinom ljudi koji žive u Briselu i koji su na dotičnog već navikli - a koji su zapanjeni počeli napuštati izložbeni prostor, nespremni na ovu šuplju aroganciju. Galamio je taj, pravednički, o presedanu, brukanju Bosne, izdaji umjetnosti... a najviše se ljutio na - sarmu. Prvo kultura , pa onda sarma, ponavljao je zapjenušalo, kao da izgovara buduću mantru bh. stvaralaca rasutih po nedođijama svjetskih velegradskih vukojebina. Čak i nakon više upozorenja da je skrenuo s teme, gospon je nastavio sa vrijeđanjem, koje mu je, iskreno govoreći, nekako i pristajalo uz stajling u kom je došao.

Svaki pokušaj da ga vratimo u normalan kolosjek, završio se bezuspješno. Počeli smo i mi, učesnici programa, da napuštamo salu, u koju ćemo se vratiti kad on ode. Uspio sam, ipak, preko ramena da mu dobacim - otišo si, sarmu probo nisi.

No, nekako se lekcija o lijepom ponašanju završila pa smo na miru mogli nastaviti sa zvaničnom promocijom zbirke priča pisaca bh. dijaspore.

Bez obzira na snažan kontraefekat sarmi, morao sam ostati budan

U prepunoj dvorani za promocije isključiše osvjetljenje. Zatim se počeše paliti svjetla u pozadinskim položajima. Ukazanje bine prepune bh. pisaca ličilo je na bajku o ambasadoru i sarmama. Još su mi odnekud mirisale, uz zastrašujuće pojačan miris parčeta bureka, koje sam od sramote pred njegovim veličanstvenim kačketom ugur'o u džep od pantalona, kupljenih na rasprodaji u Centralnoj prodavnici umreženih bh. šanera u Amsterdamu. Moja malenkost, u ulozi moderatora promocije, il' po starom dobrom običaju u ulozi dvorske lude je, siguran sam, pretrpjela blažu moždanu fermentaciju.

Jer sam, da prostite, tokom trajanja promocije drht'o k'o mlada prve bračne noći koja je na nekoj hiruškoj klinici uspješno diplomirala nevinost. Boj'o sam se da me sastojci iz sarmi ne ošamute i da mi se ne pridrijema i da u najavi sledećeg pisca ne kažem: Uvažena publiko, sledeći list je nafilovan, uz sve mirođije, halal mesom...

Osmanov podvig decenije

Zahvaljujući, prije svega, bh. piscu i sudskom prevodiocu u egzilu, kom je uspjelo da ostvari sve ono što se do sad, samo, pokušajima završavalo. Zahvaljujući gospodinu Osmanu Arnautoviću, otpuhanom iz rodne Bijeljine za vrijeme pošumljavanja razgolićenih i osakaćenih predjela Prkosne od sna. Za vrijeme kad su se i nebesa, uistinu, krstila začuđena nakotom ispod svojih rebara. Za vrijeme kad je umiralo čak i nerođeno. Dogodio se ovaj Veličanstveni događaj koji je Bosna, po dobrom starom običaju, mudro prešutjela. A i šta se imalo podizati medijska halabuka kad znamo da u Bosni narod (o)zna...

Dakle, gospodin Arnautović je uspio da oko jedne knjige, i u knjizi, okupi dvadeset sedam pisaca prosutih diljem ove Doline suza, kako je Montenji naziva.

Zbirku priča(u kojoj učestvuje 27 autora) sačinjavaju tri poglavlja, kao čudna asocijacija na tri bosanska bezglavlja. U prvom poglavlju - Dobri i hurije - što asocira na priču nagrađivanog prozaiste i dramaturga Zlatka Lukića, Dženetske hurije, zastupljene su predratne priče. U drugom poglavlju, zlokobnog naziva Kama juče, kama sutra, zastupljeni su bh. pisci s pričama ratne tematike. I u trećem poglavlju, koje neizbježno asocira na egzil i progonstvo - Pasoška kontrola - zastupljena je postratna proza koja najbolje govori o promociji bosanske kulture i neizbježne vjekovne nesreće.

Naravno, Osman Arnautović u svakom razgovoru napominje nesebičnu podršku svojih saradnika i komšija u Briselu. Nevjerovatno zvuči činjenica da su se neki iseljavali iz svojih stanova, kod rođaka i poznanika, kako bi gostima obezbjedili udobnija prenoćišta.

Od bezbroj teškoća koje su pratile ovu zbirku, izdvajam samo djelić koji je izazvao izvjesni pisac Danilo Marić.

Danilo protiv agresije na BiH

Nisi možda bio u toku svih zajebancija oko knjige, izbora priča, predgovora, recenzija... i još hejbet peripetija, koje su listom išle preko Osmanova hrbata... Čak mu je izvjesni Danilo Marić zamjerio što u predgovoru Zejćira Hasića stoji u jednoj rečenici "Agresija na BiH", što je njemu, nevinom Danilu, kobiva, bio jasan signal da mu nije mjesto u zbirci, te se junački i povukao kad je knjiga bila već u štampi. Inače se tim povodom niko nije oglasio osim Osmana, Gorana (Sarić) i ovo mojih malo kila... Goran je predlagao da se "sporni izraz", sa kojim se doduše potpuno slaže, zamjeni ipak sa "ratom u BiH", a ovaj balvan u meni je sugerisao Osmanu da nipošto ne dozvoli da nam se nameće cenzura... Helem, ta rečenica je valjda ostala, a mi valjda u Briselu nećemo vidjeti tog mrkog Marić Danila... i tako, da ti baš ne nabrajam sve belaje (probleme) sa nama... napisao mi je jedan od najboljih i najodanijih prijatelja u prepisci koju smo vodili, uglavnom u vezi promocije, onda kad je sve bilo gotovo.

Na ovom značajnom skupu koji je, zapravo, okidač za sledeće eksplozije bola i tuge pretočenih u umjetnost, pa i umjetnosti same, ukazala su se uživo sledeća bh. pera: Prof. dr. akademik Bajram Redžepagić, koji je prešao put od Australije. Antonije Nino Žalica (Holandija), Faiz Softić (Luksemburg) Enes Topalović (Norveška), Goran Sarić (Holandija), Safeta Osmičić (Holandija), Zlatko Lukić (Hrvatska), Suvad Čehić (Njemačka), Dino Fahrudin Avdibegović (Danska), Asima Ćosabić (Francuska), Idriz Saltagić (Velika Britanija), Stjepan Zelenika (Bosna i Hercegovina), Osman Arnautović (Belgija) i lektor knjige Zejćir Hasić (Bosna i Hercegovina).

Svjetska mreža bh. pisaca

Sutradan - dok se bh. kulturni establišment u zanosu međusobnog proždiranja, žvakanja i navlačenja naroda u Zetru da ih čudotvorac Mekki Toraba iz Maroka dotatakne... valj'o u golišavoj pričici iz postbajramskog mahmurluka... - na svečanom ručku, u centru Brisela, u restoranu ''Dubrovnik'' formirana je Svjetska mreža bh. pisaca. Ova vijest će, možda, za ''zvanična'' bh. pera i nalivpera zazvučati zastrašujuće, pa im uljudno predlažem da porade na pročišćavanju, ako ne samih sebe, a ono, bar, na pročišćavanju mastila u koje nemilosrdno ubadaju svoja penkala. Neka bar probaju obogatiti osiromašene pisaljke, ali ne iz uvoza; Made In Iran il' Turkistan, već sa čistijih bosanskih izvora. Ako ne znaju gdje su izvori nek prate stada, kad ožedne, koja hrane i čuvaju od zagađenja iz Dijaspore.

A ti, Bosno draga, kolijevko sarme, molim te kad nam sledeći put budeš transportovala njihova veličanstva, nemoj koristiti hermetički zatvorene pakete, već one izbušene sa strana. Radi olakšanog strujanja vazduha i provjetravanja njihovih premudrih glava. A i sarme ako šalješ, nemoj i ti pogriješiti kao mi, nego prvo šalji kulturu pandak sarme.

Univerzalna prašina sipi po sarmisanom tekstu prijeteći da ga pretvori u priču o konju koji je znao latnski. A ja se trudim da s korica fantastične zbirke priča uklonim miris bureka, zeljanice i sarmice, naravno.

Eh, Kulturnom je, sve u životu, uvjek, lakše nego glupom. Kulturnom je, štaviše, lakše biti glup nego glupom. Nameće mi se ova bolna misao dok se spremam da izvještaj o ''sarmostanju'' proslijedim na ''obradu'' u krematorijum (tj. naše drage e-Novine) za spaljivanje svakovrsnih obmana, gluposti i laži.

@@@@@@@@@@@@@@@@@@@@@@@@@@@@@@

A onda je izašla i druga knjiga – zbirka priča. I na to je Halil odmah reagovao :

Kako reče predstavio je :

novu bosanskohercegovačku pripovijetku kod kuće i u dijaspori

VRIJEME PRIČOM OTKLJUČANO

Izdavačka kuća iz Brisela ''Gratiartis'' - Bruxelles, najavljuje, uz frišak i zavodljiv miris slova, novu zbirku priča bh pisaca rasutih diljem ovog sve nepogodnijeg mjesta za opstanak i sve realnijeg za nestanak. U realizaciji ove knjige (naglašava idejni tvorac-'roditelj' gosp. Osman Arnautović, poznat i priznat kod brojnih čitalaca kao vrstan i orginalan romansijer) svaku podršku, moralnu, a i onu drugu pružili su: Senadina Delkić - Ćehić iz Prijedora, Mustafa Herceg iz Srebrenika, Adem Pobrić iz Brisela.

* * *

U ovoj zbirci zastupljeni su slijedeći autori : Sead Mahmutefendić, Enes Topalović, Arif Ključanin, Zejćir Hasić, Emsura Hamzić, Sadik Pazarac Saša, Safeta Osmičić, Mehmed Đedović, Zlatko Lukić, Elvira Jakovac, Amir Talić, Nisveta Grabovac-Šabić, Stjepan Zelenika, Asima Ćosabić-Smajić, Safeta Obhođaš, Nina Selman-Hrvatić, Suvad Čehić, Idriz Saltagić, Denis Dželić, Željko Ivanković, Ševko Kadrić, Edin Sarač, Veljko Bosnić, Antonije Nino Žalica, Lidija Pavlović-Grgić, Osman Arnautović, Šeherzada Džafić, Loris Gutić, Zlatko Dukić.

***

S obzirom na već poznata i priznata imena većine autora radi se o raskošnoj (ako smo prošloj zbirci''prišili'' naslov Plavuša)''Zelenuši'' koja puno obećava. Hoćemo li joj se dati (koliko zaslužuje) pokazaće vrijeme-ako ga bude?

***

Jusuf Trbić,koji je napisao odličan predgovor za ovu zbirku, između ostalog-kaže: "Vrijeme i priča - nisu li to samo naizgled dva različita pojma? Neuhvatljiva rijeka od svjetlosti, krvi i snova, koju zovemo vrijeme, protiče kroz naše šake kao pijesak, odlazi i ne vraća se, nestaje poput dima, topi se i razliva i mi smo za tren oka prešli put od izvora do ušća. I eto nas kako stojimo na obali, spuštenih, praznih ruku, i više nemamo gdje da odemo. A vrijeme zastane samo onda kad ga zarobimo, kad ga zapišemo ili odsanjamo, kad ga iznesemo na svjetlo dana i damo mu stvarni lik. Od svega na svijetu, jedino rukopisi ne gore, rekao bi Bulgakov. A vrijeme se može zatvoriti samo u priču. Život, to jeste vrijeme, nikada nije roman, niti pjesma. Roman sažima, skraćuje, preskače dane i godine, i opet se svede na niz priča koje se vežu jedna uz drugu. Pjesma je jedan trenutak, srce vatre, jezgra svjetla, otkucaj zvijezde koja živi u duši, zvuk zvona koji uzleti do neba, pa se ugasi. Pjesma nije vrijeme. Samo priče mogu iscrtati obrise ljudskog života, dio po dio, korak po korak."

«Tokom godina, čovjek ispunjava prostor slikama pokrajina, kraljevina, planina, zaliva, brodova, ostrva, riba, soba, alata, zvijezda, konja i ljudi. Pred svoju smrt on otkriva da taj tajni lavirint linija iscrtava sliku njegovog sopstvenog lika.» Tako je pisao Borhes. A Valter Benjamin je davno rekao: «Pamćenje je čitanje sebe unatrag». Čitajući vrijeme, mi okrećemo stranicu po stranicu, priču po priču, preskačući ono nevažno i pamteći trenutke, lijepe ili ružne. I kad se okrenemo i pogledamo iza sebe, vidimo vrijeme u fragmentima, zatvoreno u prizore, u slike, u kraće i duže priče što nam ih u oči utiskuje Mnemozina, boginja sjećanja.

Zbirka priča koja je pred nama pomalo je neobična tvorevina. Kao i život, uostalom. Priče nisu izabrane, kao što se radi kad se prave antologije, koje su uvijek jedna vrsta prevare, nehotične, naravno. Jer, antologije daju ono najbolje, po mišljenju sastavljača, pa onda svi mi izgledamo mnogo bolji nego što jesmo. Zbirke najboljih priča ili pjesama Bosne, Belgije, Engleske, Japana, ne predstavljaju stvarni život i stvarne ljude, onakve kakvi su, već ono što je najbolje i što čitav narod ili državu prikazuje ljepšim i boljim nego što stvarno jesu. Ne znam kako je kod drugih, ali znam da su na Balkanu veliki stvaraoci uvijek daleko od običnog života i svijeta, toliko daleko da ih ponekad ne prepoznajemo...

* * *

Sudeći po dizajnu, u odnosu na prošli koji je mirisao na nebo, ovaj plijeni ljepotom prirode, što nas može navesti na pretpostavku da je organizator spustio loptu na zemlju i da je odbor za odbir izabro najbolje priče. Naravno, kao i u svim zahvatima i ovdje je, na samom početku, možda bilo nekih (kako kaže moj prijatelj E. Topalović) zavrzlama, ali Bože moj, nema nevinih, Ti to najbolje znaš. Pa ipak gubljenje nevinost je i znak rađanja i produžetka trajanja ovog svijeta, koji je, uzgred rečeno, već poprilično dotrajao. U svakom slučaju, raduje vijest da ima i onih koji duhovnom punoćom 'krpe' prazninu što su nam je ponudili u zamjenu za istinu. Više, detaljnije, pa i zanimljivije...kad se (kako je planirano) u januaru nadolazeće Mayanske 2012. godine, održi prva promocija u Briselu.

@@@@@@@@@@@@@@@@@@@@@@@@@@@@@@

H A L I L - P O E T A

Halil ti je, prije svega, iz duše i srca POETA. Voli da piše poeziju. Kada to čini na ramenu mu glave nema od sreće i ushićenja. Moja bi mu nana onako blago rekla :

Dobri moj Halil, dobrina ga srela.”

 

OBEĆANJE
(ili o samoumišljenosti pjesnika)


Probudio sam jutro
objasnivši mu, usput,
da ono nije list iz knjige
već dobra kriška sunca
i lonac zatravljenih snova.
Doručkovaše me ptice
oronule mrakom i ćopavošću
dok me je gušter mezio
čekajući, u busijama, pauka
koji se mojom krvlju opijao.
Izašao sam iz sobe
i iz sebe i na frišak štrik
okačio bajato prijepodne,
uz osmjeh k nebu upućen
u grmljavini isplaćen.
Stuštio sam se kišovit
i zimljiv k'o Pamukov snijeg
mirišući Sidranova jutra
po sarajaevskim razvalinama.
Sav sasut u čašicu kostiju
razlomih se napola
zakopčan do grla
prikopčan na sjećanja
gajtanom koji je mnoge udavio.
Prstom po prašini
nacrtah zmiju
u podnožju knjiga
koje su oponašale groblje ratnika.
U tom zagrobnom zatišju
pucala su prazna slova
postavljena na pogrešne barikade
bez najave smaknuća kao prethodnice trijumfa.
Sav od zareza, porezah se,
čašom koja je prsla od smijeha,
jer sam umjesto glave
smrti koja nadolazi
poturio obećanje
da ću kad odem
još malo ostati.

 

Srebrenica, Sarajevo, Zagreb, Bon, London
(Poslednja izjava nastradalog u bombaškom napadu samoobilježenih čudovišta)

Pišem se pod ''M''
Zato su me gonili
Raznolike sekte
Pljačkaši i koljači
Gonile me nevolje
Oluje i nesreće
Gonili iz Bosne
Pišem se pod ''M''
Izbjegao sam im
Njima jesam
Al svojima nisam!

NA IZGLED SMIREN

Smiraj i utočište uz
Spokoj konačišta
U riječima sam naš'o.

Riječima, koje sam
Iza sebe posijao
U jeziku svome
Koji me je rastrgao.

* * *

Pjesmicu': ''Predskazanje,'' koja me je uistinu uplašila, zapisao sam na balkonu samačkog hotela na Novom Beogradu. Jurija Gagarina 179, u ljetno predvečerje 1974./75. godine. Prvi put je publikovana kad su me primili u Klub književnika: ''Nikola Tesla'', u Beogradu, 1975./76. godine. Trudio sam se svo ovo vrijeme da je zaboravim. Ali, izgleda da je to nemoguće. Uvjek me nešto, neko (ovaj put moj prijatelj Nikola Ivanović) podsjeti na stihove koji su predskazali ponovnu golgotu bh čovjeka osuđenog na tuđu i svoju propast. (Dvadesetak godina kasnije, u Holandiji, zapisao sam: Nebo moje).

PREDSKAZANJE

Krv i voda, voda i krv
Horde paukova u pustoj kući.
Na hladno tijelo-hladna svjetlost pada
Umire l' noćas i sve nerođeno.

Sestra moja ukrala noć
Da i mrtva od bola pocrni
Na majčinom dlanu zvijezde se peku
Dok maglama mjesečine češlja.

A braća traže-na putu propasti
Daleku zraku zemlje obećane.
Otac im munjama davno ispijenim
Staze rasvjetljava-na kojim su samo beznađe sreli.

Nikog kraj mene
A svi u meni.
Nebom se bijesni čopori gone
I sve tutnji
U najgluhlje doba.
Sanjam li glavu
Zemlji žrtvovanu.

@@@@@@@@@@@@@@@@@@@@@@@@@@@@@@

H A L I L O V I    M U D R I Z M I


Voli moj dobri Halil da zabilježi kada mu duhne dobra svoje cinizme, glupizme i aforizme, a ja bih rekao mudrizme ! Evo ih nekoliko :

 

* Pucajte! Ne bojim se jer sam svakako promašen slučaj.

* Najbolje sinove domovine ispraćamo s počasnim plotunima a neke i pojedinačnim pucnjem.

* I majmuni su bili napredniji od nas, oni su od majmuna stigli do čovjeka a čovjek do nacionaliste.

* Kama je mutant giljotine.

* Možda su, zaista, Ćosići, Tuđmani, Izetbegovići, očevi ''naših nacija,'' ali alimentaciju plaćaju narodi.

* Kolektivna porođajna muka je počela od kako smo i socijalističkog prešli u drugo stanje.

* Šerijatski zakon je bolji jer nalaže davanje milostinje a ovaj Demokratski zabranjuje prosijačenje.

* Probao sam i sa prosijačenjem, ali nije išlo. Ja sam od onih kojima kane samo dok kiša pada.

* Vizija vođe se u potpunosti ostvarila: U svojoj na svojoj, ali stranci od tad ne izlaze iz naše.

* Ne treba tu nikakve filozofije mi ćemo na sledećim izborima, osim glasanja, potvrditi i svoju dijagnozu.

* Negdje sam omahno jer sam siguran da sam dobro začepio neistomišljenika, ali je on ipak izvjetrio ( iz(h)lapio).

* Turci su nam 'uvalili' TV seriju: ''Sulejman Veličanstveni,'' i mi smo njima, onomad, probali Izetbegovića-mlađeg, probali smo i sa Tihić Suljom, ali njeg su odmah (po)vratili:)

* Vrhunski političari su sve očistili, jedino nam je još nacionalizam malo prljav, ali i to ćemo uskoro izaprati, poručili smo nove TV sapunice.

* Modni kreatori među narodom(a) šire modu a među manekenima Sidu.

* Ministarstvo za borbu protiv siromaštva. Kako mi to po naški zvuči.

* Lahko im je bilo da smaknu Džemu, onoliki čovjek se nije smio promašiti.

* U BiH su čak i konji namagarčeni.

* La(h)ko je filozofirati van domašaja sopstvene pameti.

* I štrajkovi su minuli rad neradnika.

* Neki kriminalci se lako nagode a neki samo pogode.

* Što su nam granice jače mi smo sve slabiji.

* Ipak se širimo. Naročito na gradskim i seoskim grobljima.

* Neprijatelj nas prati, ali to nam ne smeta da idemo unatraške.

* Rodila majka budućeg fudbalera koji će šutirati, ako ništa, bar sopstvenu ženu.

* Treba i žene uvoditi u politiku. Na neki čistiji način pa makar i preko familijarno-klanovskih kartela, a ne samo preko kreveta.

* Kad god priznam da sam običan čoban stoka mi namah povjeruje.

* Omča nam besposleno landara a mi se podavismo u sopstvenom smradu.

* Ljudi, nema šanse za novi rat. Bacajte te skrivene bombe!

* Na moj iskren naklon i skidanje šešira odgovorila je veoma prosto- gaćama.

* S novom koalicijom neće ništa da škripi, svi su dobro podmazani.

* Nekad sam preko noći mog'o izdržati po dvije žene. A sad jedva tekućinu u bešici.

* Izdala je zbirku aforizama i mene u njima.

* Položio sam je na prvom izlasku a muž je i dan danas studira.

* Oni koji uporno tragaju za korijenima njima se i hrane.

* Život je kao najteža ukrštenica koju jedino smrt zna riješiti.

* Čitanje djeluje opuštajuće čak i u slučajevima kad nam autor spušta...

* U socijalističkom društvu karijeru si mogo graditi samo ako se odrekneš Boga. U ovom je dovoljno da se odrekneš čovjeka.

* Mi smo zaista sažaljiv narod koliko god komšija izgubi mi zažalimo što nije više.

* Žena je kao ptica. Nahraniš je mrvicom a njoj trbuh raste.

* Prevario bih ja i najpošteniju žensku, ali gdje da je nađem?

* Neke bi bilo sevap strijeljati i to bez optužbe. A poslije podići optužnicu protiv onih koji su to trebali na vrijeme obaviti.

* Zdravstveno stanje Zlatka Lagumdžije zabrinjava javnost. U kuloarima se šapuće da je haman i on nagazio- na SDA.

* Primitivci su dobri samo kao neprijatelji. Teško onima koji ih imaju za prijatelje.

* Za dva'jes godina vladavine SDA je napravila duplo autoputa ( 40 kilometara ). Šta hoćete, više, toliko nije postigla ni Amerika za vrijeme Abrahama Lincolna.

* Ušao je da popije pivo, ali je od konobara patos bio brži.

* Taj je pročitan i prije nego je počeo s objavljivanjem.

* Toliko su se razletjeli da naprave Veliku Albaniju da su ih sakupljali i po njivama okolo Beograda.

* Niko ne voli biti glup, ali se većina svojski trudi.

* Školstvo nam je preskupo, ali je još skuplje dokazivati da si školovan.

* Nakon zdravog upozorenja mog poznanika svom 'polupoznaniku: Ne natrčavaj na tog tipa-poješće te! Usljedio je nezdrav odgovor: Ih, pa taj i ne zna drugo, no jesti govna.

@@@@@@@@@@@@@@@@@@@@@@@@@@@@@@

H A L I L – P R I P O V J E D A Č

Omnia mea mecum porto

RUŽIČASTA FLEKA SREBRENIČKOG SAMOUBICE

Volio je Rumija, Erasmusa, Gibrana, Braću Grim ... Od Karamazovih se sklanjao, od Tarabića uklanjao. Korzikansku je odgledao nekoliko puta. Muslimansku braću nije nikad razumio. Volio je Ničea, Konfučija, Lorku, Sidrana za vrijeme Ramazana. Volio je misao oštru i duboku. Volio je ponore. Visoke ponore. Nadajući se da će ga jednoga dana uzeti k sebi. Volio je ljude, njeg’ su voljele žene. Volio je da otkriva samo dobro u ljudima. Od zla se nije mogao ukloniti. Bio je sam sebi zlo. Najveće. Ubit će ga njih dvije : laži i emocije. Volio je Hemingveja starca i staru, obilazio im grobove, čit’o hatme. Grobovi, hatme, krv, zgarišta, kosti ... sve na jednom mjestu, bilo mu u srcu.

Poslije uzaludnih pokušaja da među ljudima bude čovjek - odmetnuo se. Survao u najcrnje ljudske ponore, u tamu koja nas sve vreba i ište, u Kainov znak, u pečat koji nam udaraju na međi što dijeli dva svijeta. Sreli smo se nekoliko puta. Nije bio naročito govorljiv. Nažalost, ljudska sreća nije moguća van kolektiva, to ne postoji, to su činjenice, koje ubijaju.

Povučen u sebe, u bol, u knjigu, u šutnju, u gorak okus jutarnje, u stravične prizore praznine na dnu čase, u ništa. Nije imao izbora. Nije ga ni tražio. Prepustio se stihiji. Ionako je sve već probao. Jednom je pao. Na stolu ostala neispijena piva, otpakovane tablete za visok krvni pritisak i enormno ubrzan puls. Našli ga sedmi dan. Sklupčen ispod poluotvorenog prozora s ukočenom rukom ispruženom k telefonu. Komad ledenice, jer bilo je surovo zimsko vrijeme, novembar na Zapadu. Možda je htio nekog zvati? Možda se sjetio, možda je ipak imao nekog? Jer kada insan pogubi sve nade, tada "istinska nada" stupa na scenu, ako si je imao i na dostojanstven način živio? Nada u njegovu ljubav i milost, nada u samospas. Samospašenje, njegova vizija za trajanje.

Dozvaše ga iz duboke kome, iz smrti. U prvi mah učini mu se da je na pogrešnom mjestu. Sestre su mu ličile na anđele. Dva ljekara s bradama na S. Petra i nj. pomoćnika. Sjetio se onog svijeta. Zadnjih momenata. Čudesnih boja neba i zvukova u njegovoj sobi. Sjetio se nečeg što je ličilo na skok, dok mu je tijelo padalo na hladan beton. Ali te fotografije on ni u mislima neće prebirati. Čuvat će ih kao najdraže uspomene do konačnog susreta. Učini mu se da je u raju. Trznu se u sebi, jer tijelo je još bilo mrtvo. Znao je samo toliko da je tokom prolaznosti sanjao, molio, klečao, činio u duhu i propisima čovjeka, a negdje u sebi, osluškivao poruke i mudrosti poslednjeg Božijeg poslanika. Tokom rasanjivanja shvatio je da to nije grobnica već bolnica. Shvatio je da je tokom odlaska nešto zaboravio? Morao se vratiti, po nešto. Jer kad pođemo svi sa sobom moramo ponijeti sve svoje, čitav svoj život. U tome je, dakle, tajna povremenih povrataka.

Njegova priča, ipak, ne može ostati nevina. On mora biti žrtvovan. Na zadovoljstvo mase, kolektiva, rulje, "bivšeg stampeda" što je onomad razgulio ispred probuđenog i povampirenog, razjarenog i samoobnavljajućeg uništivača, simbola i zvuka, koji treperi između zemlje i neba, između čovjeka i Boga.

Počeo jo prebirati po mislima. Sjećati se. Čitati novine. Nije morao ništa učiti. Ko nov? Čitava bolnica se nadnosila nad njim. Nisu mogli vjerovati. Kako to? Svaki insan, kad se vrati iz kome mora svašta ponovo učiti - on ko nov? Onda je odjeknulo! Tu, u srcu, koje se zaljuljalo. U načetom, u djelu koji je već bilo ko rešeto, u zmijskom leglu, u svratištu kud su protutnjale oluje i požari. Čuo je priču, da se "otrov'o?!" Suicidna pornografija njegovog jezika počela je da pleše i sužava krug. Počela je da navlači omču od pozlaćenih niti, nakvašenu balilukom, da lakše sklizne.

Prvo su ga s bolničkog hodnika ugledale pogane oči šezdesetogodišnje smucalice sa dugogodišnjim stažom raspuštenice. Te pogane oči, koje traže, i iz kojih samo jedna stvar izviruje, u flašama iz kojih je curio život, u infuzijskoj tekućini vidješe "strahote", dočaraše slike stravičnosti. Krenu priča najnovija. Priča o kojoj se sanja. Za kojom se čuči u busijama. Čeka na tajnim čekama, na mrazevima i kad ždije i kad noć sve u sebe proguta. Krenu priča koja će tražiti da se poštuje i nadograđuje, koja će zahtijevati gutanje fekalija ili smrt.

Bože, nemoj me opet među njih. Nemoj me nigdje, nemoj me među mrtvilo i peksinluk, ne mogu sebe podnijeti! Oni mi ne smetaju. Oni su Tvoj problem. Zapravo svoj i ničiji. Neizvjesna su buduća jutra. Tuđa. Oni će u ništa. Ali, prostori do kojih dopru i trag koji ostave s puno dugovanja, neće l' neko drugi morati isplaćivati? Ostavljeni su da dozriju il’ istruhnu. Znaju l' oni to?! Dok se strmoglavljuju, dok grabe, dok se ponavljaju, dok se množe i prave kopije. Ponovo je potonuo u ono što je još preostalo. Odnosno što je polako nestajalo.

 

Zatim ga posjetiše dvojica polupoznanika. Dva polučovjeka. Znao ih je više iz alahimaneta nego selameta. Upravo je čitao novine kad su ušli. Prvo šešir, a za njim gologlavac. Gologlavac je bio nešto pristojniji. Nisu mu ni ruku pružili!? Pobuna i strepnja već su se budili. Lagani drhtaji unutrašnjosti, uz nagovještaje poslednjeg valcera, koji će se dogoditi za vrijeme bure što je već nicala u talasima na Sjevernom okeanu. Sjeli su na stolice i počeli s nepovezanom pričom uz unakrsna ispitivanja. Kao u istražnom postupku. Znao je da će pogriješiti ako uspiju da ga zbune. Uspjeli su! Zbunili su ga u datumima i danima, jer jedan je računao drugi postavljao pitanja insanu koji je prije hevtu-dvije, devet dana i noći, bio među mrtvima. Zadovoljstvo na njihovim licima i strah u očima žrtve prelomiše se u smrtni hropac pacijenta koji je umirao u susjednoj sobi. Dok su vidno zadovoljni napuštali bolničku sobu, bez riječi, bez pozdrava, ali vidno ozarenih lica, jer dobili su priču od koje će zastajati dah. Oni će biti u centru pažnje, danima, mjesecima, godinama. Jer tog sirotana su mnogi znali. Zato će njegova priča imati težinu. Kao što je izmet Lepe Brene (dok je žarila i palila) imao težinu kod male djece koja nisu mogla vjerovati da Brena uopšte ide u WC.

Iz razmišljanja ga je trgnuo oštar glas. Koji ga pogodi poput biča po goloj koži, a unutra odjeknuše gromovi, koji će u njemu još dugo odzvanjati, i padavine neće prestati sve dok on konačno ne uzleti. Biološke krvave kazaljke završavale su svoj tango. Tonovi mučenog i živog sahranjenog sevdaha pratiće ga sve dok se insanski prigušen krik ne pretoči u nevidljiv bljesak, u krilokrili nagovještaj. Tonovi pjesme koju je često pjevušio: “Kraj tanana šadrvana...”

'' Ti si izvršio pokušaj samoubistva, razumiješ! Ti si to dugo pripremao! Nema veze što nema tragova na tebi i u tebi. Ti si se ubio!", govorili su mu i nastavljali : “Bit će kako je rečeno. Nema šta da opovrgneš. Istražuješ. Prisjećaš se. Daješ izjave i bulazniš, ti si samoubica! Važnije je naše imanje od tvog neimanja. Naša budućnost, budućnost naše djece, ti si ionako sām, a narod, jebeš narod, on mora nešto pričati, nek’ priča, šta te briga. Lezi, jedi, čitaj, pofataj koju od ovih što su užagrile u te”, tamburale su razjapljene zjale.

I nastavljale: « Nemaš šanse da se suprotstaviš. Ti si kao kapljica koja je upala u razbješnjelu rijeku, ti si zrnce u pustinji olujom zahvaćeno. Znaš li ti uopšte koliko je selo što si ga nahranio? Trebalo bi da budeš zadovoljan. Priča se širi i narasta, buja, povezuje zemlje, prelazi granice, povezuje kontinente, povezuje "ljude." Širi se iz insana, preko telefona, mobila, interneta. Ti si momentalno centar. Skoro pa Epicentar. Zvijezda!"

U njemu je marširala nijemost i okupljala svoje konjanike. Koji će izabrati glavnog da izvrši odlučujući udarac. Da izvrši njihovu presudu i da još jednom osnaži kletvu. Besmrtnu kletvu, koja se nosā s koljenja na koljeno. Kao usud, kao samoodabrana bit dalekog pretka. Kao prepoznatljivost beskorijena zalutalih, koji to nikad neće priznati. Pa se stoga kletva nakon obijanja svih pragova sazviježđa vratila kao bumerang. Onom ko je izrekao. Pošto njeg’ nije, podugo nije, našla je Testament, odnosno naslednike, i zagrlismo se mi i kletva nam. Bit' ćemo tako, sve dok nas ne bude ko ljudi bilo, a na ovaj način nikad nas neće ni biti. Mislio je, dok je izabranik čupao igle od infuzije, a on izgovarao ono što je znao. Učio u sebi za sebe.

Jer kletvu je izrekao neko "naš" dalek i istruhlio, u zagrljaju sa prolaznošću. Zaslijepljen sjajem srebra nije ni mogao prepoznati da se tu kriju njegove suze. Izrekao je Gorčin kletvu, na širokoj poljani, ne znajući da Apsolutnost postojanja i krug proticanja ne poznaju vulgarnost, već jedino ljubav i toplinu.

Iza njeg' je ostala blaga ružičasta fleka, na bijelom bolničkom čaršafu, kao kontrast koji opominje da smo nekad, negdje, nešto besprijekorno čisto i bijelo poganom krvlju zaprljali.

A na oknima prozora, na šesnaestom spratu bolnice u Amsterdamu, povremeno se ukaže (za vrijeme bistrijih noći) jedno paunovo pero. Kasnije su u njegovoj sobi pronašli jednu teku i jednu pjesmu, ispisanu na sasvim nepoznatom jeziku.

Noćas sam ga sanjao u jednoj pjesmi. Sanjao sam ga kako leti. Ipak mi je bio drug, i meni, i ljudima, i Bogu.

Evo još jedne biografije. Nije na odmet.

Halil DŽANANOVIĆ je rođen 1952. godine u selu Podosoju. Općina ili Opština Srebrenica. Školovao se u rodnom selu, zatim jedan dio u Bratuncu i kasnije u Beogradu. Pjesnik i publicista. Prve stihove objavljuje u omladinskim časopisima 1971. godine iza čega slijedi višedecenijski javni rad u sferi pisane riječi. Dobitnik je više priznanja za kreativni i javni angažman. Između ostalog i nagrada BiH Platforme: Ličnost godine u nizozemskoj bh. dijaspori. U Amsterdamu je pet godina uređivao i vodio program (rahmetli) radija ''Bosna.'' Osim brojnih časopisa i sajtova za kulturu, poezija mu je zastupljenja u dokumentarnim filmovima i TV emisijama. Piše recenzije iz oblasti poezije i proze. Momentalno je angažovan u svojstvu koordinatora u jednom bh. Udruženju u Nizozemskoj. Na BH Magazinu, uređuje rubrike: Kultura, Reportaže i Dijaspora. Dok je vodio radio u Amsterdamu, redovno je sarađivao sa radio Sarajevom u emisiji ''Most.'' Dopisnik više printanih i internet medija.

AFERIM ZA SVE OVO, MAJSTORE !

--------------------------------------------------------------------------------------------------------------

Predstavljamo vam

Skender Kulenović

Skender Kulenović se rodio 2. septembra 1910. godine u Bosanskom Petrovcu, gdje je završio osnovnu školu, a potom nakon naglog osiromašenja porodice (agrarna reforma) prelazi u majčino rodno mjesto Travnik gdje od 1921. do 1930. godine kao vanjski učenik pohađa Jezuitsku gimnaziju. U trećem razredu gimnazije javio se prvim književnim radom (soneti Ocvale primule ). Od 1930. godine studira pravo na zagrebačkom sveučilištu. 1933. postaje član SKOJ-a, a 1935. KPJ. Surađuje u brojnim listovima i časopisima, a 1937. godine sa Hasanom Kikićem i Safetom Krupićem pokreće u Zagrebu muslimanski časopis Putokaz .

1941. godine stupa u Prvi partizanski odred Bosanske krajine. Član AVNOJ-a i ZAVNOBiH-a, Kulenović u ratu piše poeme, uređuje listove Krajiški partizan, Bosanski udarnik, Glas i Oslobođenje . Od 1945. do 1947. obavlja funkciju direktora drame Narodnog pozorišta u Sarajevu, uređuje Novo doba, Pregled, Književne novine i Novu misao . Od 1950. do 1953. sekretar je Narodne skupštine FNRJ, a poslije zabrane Nove misli je kažnjen i postavljen za korektora u Borbi. 1955. godine prelazi u Mostar na mjesto dramaturga Narodnog pozorišta, jedno vrijeme je i urednik u beogradskoj Prosveti .
Dobitnik je brojnih nagrada i priznanja, između ostalih Dvadesetsedmojulske nagrade SRBiH (1971) i nagrade AVNOJ-a (1972). Bio je član SANU, ANUBiH i JAZU.

Umro je 25. januara 1978. godine u Beogradu.


Bibliografija

1. Stojanka majka Knežopoljka. s.l. 1942; - Sarajevo, 1945; 1950; 1952; - Uebers. Ina Jun-Broda. Klagelied der Mutter Stojanka , In: Der schwarze Erde. Berlin, 1958; - Stojanka majka Knežopoljka i druge pjesme . Beograd, 1962; - Stoianca mama snejpoliana . Pančevo, 1964; - Stojanka majka Knežopoljka . Sarajevo, 1967; - Prosveta. Beograd, 1967; 1968; 1972; 1974; - Stojanka mat' iz Knežopolje . Na marše. Moskva, 1969; - Ivan Goran Kovačić - Skender Kulenović: Jama. Stojanka majka Knežopoljka . Svjetlost. Sarajevo, 1971; - Jedinstvo. Priština, 1982; - Stojanka majka Knežopoljka . Tatran. Bratislava, 1974; - Stojanka majka Knežopoljka i druge pjesme . Veselin Masleša. Sarajevo, 1975; 1987; - Gradska biblioteka. Čačak, 1975; - Prijedor, 1976; - Makedonska knjiga. Skoplje, 1982; - Pesmi. (Skender Kulenović - Mak Dizdar - Dara Sekulić - Anđelko Vuletić) . Mladinska knjiga. Ljubljana, 1980; - Stojanka majka Knežopoljka . Svjetlost. Sarajevo, 1980; 1981; 1982; 1989; - Glas. Banja Luka, 1981; 1987; - Veselin Masleša. Sarajevo, 1982; - Nacionalni park Prijedor. Prijedor, 1981; 1989.

2. Srce vam u miloštu nosimo . s. l. 1944.

 3. Ja glasam . (Zajednička zbirka), Beograd, 1946.

4. A šta sad? Aktovka. Zagreb, 1946; - A kaj zdaj? Prevedel F. Onic. Ljubljana, 1947; - A šta sad? Beograd, 1950.

5. Komedije ( Djelidba, Večera, A šta sad? ). Sarajevo, 1947; 1949; - Zagreb, 1963; - Svjetlost. Sarajevo, 1984/85.

6. Viđenje Jovana Ćuluma sa Čerčilovim djetetom . Pripovijetka. Zagreb, 1948.

7. Zbor derviša . Poema. Beograd, 1949.

8. Večera . Komedija. Beograd, 1950; - Zagreb, 1963.

9. Ševa . Poema. Kultura. Beograd, 1952.

10. Starac i dijete . Pripovijetke iz NOB-e. Beograd, 1953.

 11. Svjetlo na drugom spratu . Prosveta. Beograd, 1954; 1959.

12. Poeme . Prosveta. Beograd, 1961; 1981; - Svjetlost. Sarajevo, 1988.

13. Soneti . Matica srpska. Novi Sad, 1968; - Prva književna komuna. Mostar,

1973; Knjiga I-II. Matica srpska. Novi Sad, 1974.

14. Izabrane pjesme . Veselin Masleša. Sarajevo, 1969.

15. Poezija: Eseji . Matica srpska. Novi Sad, 1969.

16. Pisma Jovana Stanivuka (1942-1945) . Prosveta. Beograd, 1969; 1975.

17. Izabrana djela . Knj. I-V. Veselin Masleša. Sarajevo, 1971.

18. Pripovijetke. Veselin Masleša. Sarajevo, 1971.

19. Divanhana . Nolit. Beograd, 1972.

20. Gromovo đule . Priče za djecu. Vuk Karadžić. Beograd, 1975.

21. Sabrane pjesme . Srpska književna zadruga. Beograd, 1977.

22. Ponornica . Nolit. Beograd, 1977; - Svjetlost. Sarajevo, 1983; 1984/85; -

Veselin Masleša. Sarajevo, 1984.

 23. Kozaro, milo moje ime . Prijedor: Beograd: Novi Sad, 1977.

24. Soneti i poeme . Veselin Masleša. Sarajevo, 1983; - Poeme i soneti.

 Fondacija Branka Ćopića. Banja Luka, 1988.

 25. Pjesme i pripovijetke . Svjetlost. Sarajevo, 1984/85.

@@@@@@@@@@@@@@@@@@@@@@@@@@@@@@@@@@@@@@@@@@@@@@@@@@@@@@@@

STOJANKA MAJKA KNEŽOPOLJKA

[i]
ZOVE NA OSVETU TRAŽEĆI SINOVE SRĐANA, MRĐANA I MLAĐENA ŠTO POGINUŠE U FAŠISTIČKOJ OFANZIVI

Sva tri ste mi na sisi ćapćala - joj, blagodatno
sunce knešpoljsko! -
sve trojici povijala nožice sam rumene
u bijele povoje lanene,
sve trojici sam prala jutrenje tople pelene ...
Joooj,
Srđane,
Mrđane,
Mlađene,
joj, tri goda u mom vijeku,
tri prvine u mom mlijeku,
tri saća teška,
silovita,
što ih utroba moja izvrca,
joj, rosni trolisni struče djeteline knešpoljske,
što procva ispod moga srca!
Joooj,
tri goda srpska u mom vijeku,
tri Obilića u mom mlijeku,
joj, Srđane-Đurđevdane,
joj, Mrđane-Mitrovdane,
joj, Mlađene-Ilindane:
Kozara izvila tri bora pod oblak,
Stojanka podigla tri sina pod barjak!
Joooj,
gdje ste,
Srđane,
Mrđane,
Mlađene,
Joooj,
gdje ste,
tri ilinske puške prve,
tri suze moje zadnje:
Hoće majka mrtve da vas izljubi
pa sedam ravnih redi
- što Knešpolje izrovaše pogani nerasti svejedi
nit ije
nit pije,
već petama krvavim
Kozarom, Prosarom
po lješevima čepa crvavim
ne bi li kojeg od vas poznala
žalosna majka Stojanka,
što vas je zimus pratila u akciju,
posvunoć cjelcem batrgala
i prugu trgala!
Joj, tri vuka moja i tri ljute mećave,
hoće majka da vas izljubi ledene:
Zasuči rukav, Srđane,
lako bi tebe majka poznala:
na lijevoj miški mladež - mrka kupina!
Zavrni, sine Mrđane,
zavrni mi desnu nogavicu:
tu ti je prvi kuršum probio
pod listom cjevanicu!
A ti se mrtav nasmij majci, Mlađene,
tebe bi majka ponajlakše poznala:
četiri očnjaka ostale zube prerasla,
ko u kurjaka!...
Joj, tri moje biljege od soja,
joj, tri ljute guje s prisoja
što vas majka junačkom snagom nasisa,
što vas buna kuršumskom šarom ispisa,
Joooj,
gdje ste?
Da l vas plaču
vode mlječaničke,
ili gračaničke,
ili moštaničke,
ili vas rastaču
bljuvci žutih crvi
po skotskim crnim rovovima,
na skotskim stozubim žicama
kraj dubičke ceste?
Ustajte, ustajte,
niz Knešpolje pogledajte:
Je li ovo jučeranje Knešpolje?
Je li ovo, djeco, pred jesen?
Gdje su bijele kosačke družine povijene?
Pod kojom kruškom uzrelom
čeka
kosce jarne, uganule
i žetelice preplanule
velika rumena pita
od prvog slobodnog žita
i velika zdjela kisela mlijeka?

A od Kozare, rano moja, pa do Save,
ljetina natisla iz slobode,
ko iz vode,
kukuruzi nanijeli ko vojske zelene,
glavinjaju pšenice bremene,
šljive savke uplavile
od slačina,
pa se lijepo, od težina,
razglavile
ko steone krave:
Svud hljebno je i medno je i grozdno je
preko glave,
krckaju zemlje ko krcate košnice,
čekaju, rano moja, da se oznoje
orne muške mišice...
Al zalud, zalud čekaju!
Djeco moja
vi ćete Stojanki majci oprostiti
što će vas majka mrtve ražalostiti:
Oca su vam u zbjegu upeljali,
i na cesti dok su nam ga strijeljali,
zubima je stisno lulu družicu,
a strica vam Radoja
odveli su u žicu,
otjerali vamiliju i kum-Ilije,
i sve redom vamilije!...
Pusto leži Knešpolje,
obnemoglo, suro, jalovo.
I ko sipnja ga pritišće
sunčano olovo.
Sve je gluvo, bezuvo.
Ni ptice, ni pčele.
Samo u praznu sobu
ubasa samotno tele

pa glavom o zatvorena vrata tuče
i beuče,
ko u grobu...
Nije ovo, djeco, Knešpolje,
ovo je polje nevolje!
Ko li će ove godine kositi?
Ko li će djevojke prositi?
Ko li će rakije peći?
Ko li će slanine sjeći?
Aj, zar će se ovi nerasti nesiti,
zar će se našom pogačom rumenom
- crvena kad nikne iz naših kostiju-
zar će se našom pogačom crvenom
nesiti nerasti slastiti?!
I zar će skotske laloke pogane
našim mrsom alapljivo mastiti?!
I zar će našom rakijom prvenom
salovita svoja ždrijela palucati?!
I zar će njihove šape čupave
što su se u našoj krvi kupale
nevjestama što su za vas pupale
proljetna njedra satrti?!
I, djeco moja, poslije naše samrti,
zar će im se sito-pjano štucati?!
Aj, ko će ove vukodlake zatrti?
Kozaro,
Kozaro,
Kozaro,
kazuj, Kozaro, ko će ih zatrti,
ko će okajati
moga Srđana,
moga Mrđana,
moga Mlađena? ...

Kozaro, seko zelena,
druga majko moga Mlađena,
s daleka li se vidiš
i dalje li se čuješ!
Vjerovat ne može majka Stojanka
da si ti opustjela
i da si nas napustila!...
Sa ceste preorane,
sa mrtvih psina što im djeca naša sudiše,
kad oči uznesem uz tvoje kosate strane,
u mom srcu - ko u tvom gnijezdu -
jedno ptiče prokljuvava,
jedna vjera procvjetava:
Ti si moje sinove,
ti si, sele, svoje džinove
u pletenice zelene savila,
pa ćutiš nad Knešpoljem
i obrve teške sastavljaš
i u srcu,
ko u kotlu plamenom,
miješaš svetu osvetu!
Osvetu, seko, osvetu!
Okaj mi sina Srđana,
okaj mi sina Mrđana,
okaj mi sina Mlađena:
Kiše je željno sveto Ilinje,
a Knešpolje osvete presvete!
Sveti nas, seko Kozaro,
okaj nas smrtno, krvavo,
čuješ li jednu uku veliku
od one strane otkud sunce izlazi? ...
Nju mi je Mlađen često pominjo:
„Ako poginem, majko Stojanko,
mene će okajat pomajka Kozara,
mene će okajat pramajka Rusija,
neće, majko, dugo potrajat,
čuće se jedna uka velika!"
I ne vidim od rose očinje,
već samo čujem: uka počinje!
Uka, seko, uka velika
s daleke strane otkud sunce izlazi,
ko da planinom gude jugovi!
To ide vojska, sve čovjek do čovjeka,
oblak vojske, vojska srdita:
Kad bi sve gromove, seko vjekovjeka,
što su ti mrčevnom kosom igrali
vječine vječina, -
u jedan tresak i rsak složila,
on ne bi bio toj uki velikoj
ni jeka jekina:
tolika, sele, vojska udara,
toliko srditih nasrće Srđana!
Tresak, seko, rsak do neba
s daleke strane otkud sunce izlazi:
Koliko ljutih te izrani kuršuma,
koliko ljutih me nahrani jadova,
toliko, sele, iz tog ršuma,
toliko mrgodnih namiče Mrđana!
Tresak i rsak zemlju premeću
pa sijevci, sejo, nebom prelijeću
od one strane otkud sunce izlazi:
Kada bi svaku suzu štočiju,
što majčinu,
što dječiju,
(i kraviju,
i ovčiju!)
po zbjegovima što poteče s očiju,

što poteče i u tebe uteče, -
sve suze kad bi na list zelen skapila
pa suncu ranom sa njeg zrake vratila:
toliko, sejo, sijeva sijevaka,
toliko krilatih nalijeće Mlađena!...
O, nije, sejo, ovo rosa očinja,
dva Ilinja što oči moje opčinja,
već pred tom vojskom eno čovjeka,
za čelo svu je vojsku nadrasto
- a osrednjeg je uzrasta -
oči su mu - evanđelja stovjeka,
a Rusija - kosa mu grgurasta,
i sav trepti ko od pređe vilinje:
Ide tako, usred silna gromora,
- takav nam se prisniva na Ilinje -
i smiješi se, sve mu igra brk,
što bi se njime Mlađen šalio
da bi ga jednom vidjet volio
već. da je njegovo odavde do mora!
Čuješ li, sele Kozaro,
čuješ li uku veliku? ...
Razvijaj kose zelene,
seka te zaklinje Stojanka,
rasplići mrke pletenice,
puštaj nam džinove vilene,
nek skotskom krvi
oboje
tri naše vode ledene,
nek mrljinama skotskim,
za zrnate pšenice,
zemlju našu
pognoje!

Čuješ li, sele vesela,
čuješ tu uku veliku? ...
Gudi zemlja, zemlja vascijela:
Otiskuje se vojska golema od moskovskoga Jerusolema,
širi jele,
zelena sele,
prosipaj čelične pčele
niz zemlju našu
na krvavu pašu!
Znaj:
Kad bi se utroba moja oplodila,
još bih tri Mlađena,
i tri bih Mrđana,
i tri bih Srđana
porodila,
i ljutom dojkom odojila,
i svatri tebi poklonila!
Stani mi stamena,
u dvije zmije uzvij obrve,
u ljut ugriz stegni vilice,
i iz svake žilice
srkni jeda mamena
pa ga uždi na ognjene nozdrve
u tri živa plamena,
u tri živa Mlađena,
u tri živa Mrđana,
u tri živa Srđana,
u ilinska tristaitri plamena,
cikni, sele, stoglavo,
stuci ih, seko, storuko
nek im nema ni traga ni znamena,
nek se pamti gdje je raka trojaka:

Ovdje snagom doji Stojanka,
bunom pita Kozara pomajka,
vjerom hrani Rusija pramajka,
tri se majke ovdje sastaju:
Ko god nam došo da ambare izaspe,
i torove pune da nam razaspe,
i krcata da nam ulišta
pbsasne,
i da pogasne
ognjišta
- a loza mu od kletve ne pomrla -
djeca će mu zalud ovud skitati
i za kosti pitati,
jer će ovdje, gdje je samrt vršaj zavrgla,
i vršući krvlju liptala,
pa na koncu svoju samrt ovrhla:
ko krv danas, sutra med proliptati,
med i mlijeko djeci našoj do grla -
zemlja će nam u sunce prociktati!


Skender Kulenovic

 

Portret pjesnika

EVO JOJ NEKOLIKO PJESAMA PJESNIKA DERVIŠA PALIĆA

PONEKAD

Ponekad

Tisuću milja

U jedan korak stane

 

Ponekad

Tisuću misli

Od prvog koraka odustane

 

SAMI SEBI OSTAVLJENI

Kad rukom jorgan

Na čelo

Skriveni od mraka noći

 

Sami sebi ostavljeni

Utonemo

U svoj mrak

 

Kad istine ili laži

Nedaju snu

Sna

 

Tad

Samo tad

Smo živi

 

SUTRA ĆU

Sutra ću

Ako pijetao

Zakokuriće

 

Ako iz zidnog sata

Drven slavuj

Pjev drag

 

Ako me

U snu

Ne pozovu

 

Sutra ću

 

ZAPIS O PUTELJCIMA

Moj put nije dug

Puteljaka

Sa kojih se vraćah

Bi mnogo

 

PJESMA O PJESMI

Iz mreže razuma

Ljupko

Sa nišana misli

Hitro

 

Bježiš

 

Noću

Tražim te budan

Danju

Sljedim tvoje tragove

 

Snen

 

IMENA

Znalci leže budni ispod nišana

Imena

Vjetrom

Kišama

Vremenom

Rukom nevještom

Ispisana

Bude sjećanja

 

Sa prvim

Bludim

Sa drugim

Plačem

Sa trećim

Od mene jačim

Boj bijem

Sa četvrtim šutim

Sa petim...

 

A oči nesigurno

Između dlanova nebu okrenutih

Nesigurne kao molitva

Što je usne šapću

Traže

Mjesto

Između kojih

Imena

Leći

 

DAH  JESENI

 

Prostrla jesen

Ćilim žut

Prekrila brdo

Prekrila put

 

Nema kud da se ide

Osim u kut

Sobe iz čijih zidova

Bije stud

 

Na čelo

Jorgan krut

U sebe ko u zemlju

Na put

 

MORAO SAM OBIĆI SVIJET

Morao sam obići svijet

Da nađem cvijet

U mojoj bašti

 

Skriven

 

STARIM

 

Osmijeh mi izmame djeca

Igrama

Kojima samo djeca (i starci?)

Smisao znaju

 

Dok ih gledam

Ponirem u djetinjstvo

Bajku

Bez brige i bez tuge

 

Lica (koja su već prah)

Izrone iz mora sjećanja

Sad ih tek vidim

Sad ih tek znam

 

U čije ću sjećanje

Od dječice ove

(sa čijih lica čitam knjigu djetinjstva svog)

Izroniti ja

 

KAD IDEŠ PREMA MENI

Kad ideš prema meni

Ne trči

Možeš se u trku

Spotaći

 

I pasti

 

(tvoj put do mene je moj put do tebe)

 

Kad ideš prema meni

Hodaj

Korakom bezbrižnim

Sanjaj

 

O slasti

 

Ja sam krenuo davno

Prije rođenja

Moj cilj je

Tebe

Sresti

 

ZA KAJANJE NEMAM VREMENA

Htjedoh reći

A ruka reče

Sve što je

Dotakla

 

Reče noga

Zemlja po kojoj

Noga je hodila

Reče

 

I ono što sam

Od sebe krio

Iz zaborava

Izroni

 

Kraj je vremena

Ništa mi ostalo nije

Osim kajanja

A za kajanje nemam vremena

 

DOMOVINI

Dok sam bio dijete

Živjela si u bajci pred spavanje

U snu si živjela

 

Prije no sto  si upoznala

Moje korake

Ja upoznah ništavilo lutanja

 

Sad si tu stvarna, mlada

Ličiš na onu iz sna

Samo ti ruke modre od okova

 

Mlada si

Mogao bih ti biti djed

Htio bih

U krilu tvom

Usnuti

Smiren

 

Slutim

Korakom

Teškim od lutanja

Vidom

Mutnim od suza

Na putu prema tebi

Da svoj ću

Nastaniti

Grob

 

NJENO JE SRCE TVOJA DOMOVINA

Dobra zemlja postelja

Jorgan posut zvijezdama

Puti dugi beskrajni

I na njima raskršća

Duga noć bez svitanja

Korak težak od lutanja

I glas kao putokaz

 

Njeno je srce tvoja domovina

 

U ZAMKU LJUBAVI

Na jednom od lutanja

Puteva besciljnih

Umoran od slobode

Stadoh na trn

Spotakoh se o kamen

Padoh

 

U zamku ljubavi

 

 

 

 

 

 

Stranica 1 od 3

Free business joomla templates